Smokva Turca

Sorta Turca ima biljku srednje snage rasta, uspravnog habitusa, s trilobalnim i pentalobalnim listovima. Plodonosi dva puta i vrlo je produktivna.
Stablo: Srednja snaga rasta i rašireni habitus. Izvrsna proizvodnja.
Dozrijevanje: Prva proizvodnja plodova početkom srpnja, druga na kraju kolovoza.
Plod: Plodovi prve proizvodnje srednje su veličine i izduženo-sferičnog oblika. Kožica je tanka, tamno ljubičasta, gotovo crna. Plodovi druge proizvodnje srednje su veličine i kruškolikog oblika. Kožica je tanka i ljubičasto-crna.
Okus: Meso je ružičasto, slatko i čvrsto. Ugodnog okusa.

8,10 

Nema na zalihi

PREPORUKE ZA SADNJU I UZGOJ

TLO:
Smokva voli duboka i plodna tla koja dobro gospodare vodom i hranjivima. Ne podnosi teška glinena tla

KLIMA:
Smokva je biljka toplih podneblja, dobro podnosi niske temperature u dobi mirovanja stoga ju možemo saditi i u kontinentalnim područjima. Na niske temperature osjetljiva su mlada stabla i jednogodišnji izboji. Iste bi tzrebalo dodatno zaštititi. U kontinentalnim područjima poželjno ju je saditi na područjima zaštićenim od vjetra i niskih temperatura.

VRIJEME SADNJE:
U mediteranskim područjima poželjno ju je posaditi u jesen, a u proljeće u kontinentalnom području.

NAČIN UZGOJA:
Na okućnicama najćešće sadimo pojedinačne biljke, a u nasadima su razmaci 6 do 8 metara, ovisno o bujnosti sorte. Razlikujemo  jednorotke koje obično zriju od kolovoza  do studenog,  i dvorotke čija prva zrioba traje od konca lipnja i kroz prvu dekadu srpnja, a drugi rod počinje koncem  kolovoza i traje sve do listopada.

SAVJETI ZA SADNJU:
Smokva voli rahlo tlo, stoga joj treba iskopati veću jamu kako bi se kvalitetno ukorijenila. Provodnicu  prikraćujemo tek druge godine u proljeće.

REZIDBA:
Smokva je dosta osjetljiva na rezidbu jer teško zacijeljuje rane, posebno na jačim granama. Najčešći  uzgojni oblik je  vaza, s tri skeletne grane. Njih oblikujemo na visini 80 – 100 cm od tla.

GNOJIDBA:
Posebno je važna  kod razvoja mladih biljaka. Količina N-P-K gnojiva ovisi prije svega o tlu na kojem je posađena i nedostatku pojedninog hraniva. U pravilu, u jesen dodajemo gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija, a u proljeće s većim udjelom dušika.