Crveni dud ima plodove crvene boje, dok je crni dud izrazito tamne, ljubičaste do crne boje. Prema hranjivoj vrijednosti, razlike postoje,a najvažnija je da crni dud kao i drugo tamno jagodičasto voće ima vrlo visok sadržaj antocijana, zaštitnih tvari organizma. Plod je prema građi sastavljena koštunica (kao malina i kupina), prema okusu vrlo sladak i s vrlo malo kiseline. Veličina ploda je 1,5 do 2 cm, a bere se od lipnja do kolovoza. Osim što se može jesti u svježem stanju, pogodan je za pravljenje sokova i sirupa, te pekmeza, marmelada i želea, ali i rakije (dudovače). Plodovi duda se mogu i sušiti kako bi ih se moglo konzumirati i zimi.
Dud preferira sunčane položaje, te ne podnosi dobro pregustu sadnju. Gušćom sadnjom mogao bi se obuzdati rast s obzirom na to da stablo može narasti i do 20 m s vrlo razvijenom prirodno kuglastom krošnjom. Stablo crnog duda je nešto niže. U umjerenom i suptropskom području stablo je listopadno, dok je u tropskom području zimzeleno.
Podnosi tla slabije kvalitete, iako traži duboka i ocjedita tla neutralne reakcije, ali podnosi i kisele do blago alkalne reakcije. Kada se dobro ukorijeni, bez problema podnosi sušu. Tijekom zime podnosi temperature i do -23 °C. Može se uzgajati do 3000 m nadmorske visine. Rezidba se provodi po potrebi i ovisno o svrsi uzgoja. Dud može biti jednodomna ili dvodomna biljka, a ako je jednodomna, oprašivači nisu potrebni, jer je samooplodan.
Dud se često sadi kao drvored uz put i ograde zbog svoje dugovječnosti, ali i korijena koji raste duboko, te ne smeta pri površini za uređenje travnjaka i staza.
Nametnici i štetnici ne rade značajne štete, zato je dud pogodan za ekološki uzgoj.
Vidi kalendar za bobičasto voće
