Kaže se da je ova sorta bila jedna od prvih koja je uvezena u Italiju oko VI stoljeća prije Krista. Sušeni plodovi su se koristili za prehranu radne snage.
Stablo: Biljka visokog rasta, vrlo produktivna, ima trostruke listove.
Plod: Prva proizvodnja: plodovi su srednje veličine, izduženog oblika, boja kore varira od zelene do zlatno žute u punoj zrelosti.
Okus: Prvi plodovi: meso je bijelo i crvenkasto, sočno, slatkog i ugodnog okusa.
TLO: Smokva voli duboka i plodna tla koja dobro gospodare vodom i hranjivima. Ne podnosi teška glinena tla
KLIMA: Smokva je biljka toplih podneblja, dobro podnosi niske temperature u dobi mirovanja stoga ju možemo saditi i u kontinentalnim područjima. Na niske temperature osjetljiva su mlada stabla i jednogodišnji izboji. Iste bi tzrebalo dodatno zaštititi. U kontinentalnim područjima poželjno ju je saditi na područjima zaštićenim od vjetra i niskih temperatura.
VRIJEME SADNJE: U mediteranskim područjima poželjno ju je posaditi u jesen, a u proljeće u kontinentalnom području.
NAČIN UZGOJA: Na okućnicama najćešće sadimo pojedinačne biljke, a u nasadima su razmaci 6 do 8 metara, ovisno o bujnosti sorte. Razlikujemo jednorotke koje obično zriju od kolovoza do studenog, i dvorotke čija prva zrioba traje od konca lipnja i kroz prvu dekadu srpnja, a drugi rod počinje koncem kolovoza i traje sve do listopada.
SAVJETI ZA SADNJU: Smokva voli rahlo tlo, stoga joj treba iskopati veću jamu kako bi se kvalitetno ukorijenila. Provodnicu prikraćujemo tek druge godine u proljeće.
REZIDBA: Smokva je dosta osjetljiva na rezidbu jer teško zacijeljuje rane, posebno na jačim granama. Najčešći uzgojni oblik je vaza, s tri skeletne grane. Njih oblikujemo na visini 80 – 100 cm od tla.
GNOJIDBA: Posebno je važna kod razvoja mladih biljaka. Količina N-P-K gnojiva ovisi prije svega o tlu na kojem je posađena i nedostatku pojedninog hraniva. U pravilu, u jesen dodajemo gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija, a u proljeće s većim udjelom dušika.
